Šumski med

Ta vrsta meda ne potiče od nektara. Šumski med pčele proizvode sakupljajući ‘mednu rosu’ odnosno smolu zimzelenog i listopadnog drveća (bor, jela, smreka, hrast, vrba, pitomi kesten…) koja je biljnog porijekla ili sakupljajući izlučevine biljnih/lisnih vaši, poznate pod imenom ‘medljikovac’, koji je životinjskog porijekla. U oba slučaja, pčele ga sakupljaju sa listova i grančica prisutnog šumskog drveća ili rjedje žbunja. Skupljanje traje tokom ljeta, sve do jeseni, pri visokim temperaturama vazduha.

Koliko će se na lišću pojaviti medljike, zavisi skoro isključivo od klimatskih uslova koji deluju na razvoj insekata koji biljne asimilate prerađuju u medljiku. U zavisnosti od biljke ,godišjeg doba, meteoroloških prilika i vrste insekta medljikovac biva različit po svom sastavu i osobinama. Ako je, na primjer, jesen topla i suva, zima umjerena, a proljeće rano nastupi, onda se može očekivati dosta medljike, i obrnuto.

Medljikovac se razlikuje po osobinama i po hemijskom sastavu od meda koji potiče od nektara sakupljenog sa cvjetova medonosnog bilja. Sadrži znatno više mineralnih materija.

Medljikovac se, kao i cvjetni med, razlikuje po kvalitetu, boji, ukusu, vremenu kristalizacije itd., što zavisi u prvom redu od vrste drveća sa kojeg se sakuplja medljika i od vrste insekata koji je proizvode.

Medljikovac je odličan za ljudsku ishranu, cenjen je i ima stabilnu cijenu na domaćem i inostranom tržištu.

Boja šumskog meda, ‘medljikovca’, varira od tamnosive, zelenkaste do blijedocrne.

Jakog je mirisa i specifičnog oporog okusa.

Rijetko kristališe i dugo ostaje tečan.